Natpis na mramornom kosovskom stubu (Sv. Despot Stefan Lazarevic) Muzika Djordje Ilijin

Dio reci zapisanih na mramornom stubu na Kosovu koji je postavio početkom XV veka despot Stefan Lazarević svome ocu i poginulim srpskim ratnicima u Kosovskom boju. Radi se o odlomku iz jednog projekta gdje poznati naš glumac čita stihove Boja na Kosovu a u pozadini je muzika skoro identična onome što je izvodila grupa TAKO, znači psihodelija. Autor muzike je Đordje Ilijin, nekadašnjeg frontmen istoimene grupe iz bivse Jugoslavije. Izdato na 600-tu godišnjicu Boja na Kosovu u izdanju kuće ARION. Čoveče, ti koji Srpskim zemljama hodiš, ma ko da si, ma šta da si, stranac ili ovdašnji, kad dođeš na polje ovo, koje se Kosovo zove, po njemu celom ugledaćeš puno kostiju mrtvih, a među njima videćeš tada kameno biće, mene krstolikog i osvećenog kako nasred polja uspravno stojim. O ljubljeni, nemoj da prođeš, nemoj da previdiš kao nešto bezvredno i tašto, već te molim priđi, približi se meni i razmotri reči koje ti prinosim, pa ćeš razumeti tako, zašto i kako, a i zbog čega ja ovde stojim, jer istinu ti govorim, ne gore od živog stvora. Sve ću vas po istini izvestiti o onome što se zbilo. Ovde je nekada bio veliki samodržac, čudo zemaljsko i vladar srpski, po imenu Lazar, veliki knez, pobožnosti nepokolebljivi stub, beskraj bogopoznanja i mudrosti dubina, ognjeni um, zaštitnik stranaca, sirotinji pomoć, gladnima hranitelj, tužnima milost i utešitelj, onaj koji sve voli što Hristos hoće, jer ka ovome stremi svojom voljom i još sa svojim nebrojanim mnoštvom, što je pod njegovom rukom: junaci hrabri, junaci dobri, junaci, vaistinu, na reči i na delu, kao sjajne zvezde blistaju, kao zemlja cvetićima prešarenim, odeveni u zlato, kamenjem dragim ukrašeni, i silni konji odabrani, zlatosedlani, a na njima konjanici predivni i krasni, najplemenitiji i slavni. Kao dobri pastir i vožd, mudro jaganjce slovesne privodi da u Hristu okončaju slavno i da budu stradanja venac i učesnici u višnjoj slavi. Zato složno i bezbrojno mnoštvo zajedno s dobrim i velikim gospodinom, hrabre duše i najtvrđi u veri, kao na lepi dvorac i na opojni pir, na neprijatelja se ustremiše i pravog zmaja zgaziše, ubiše divlju zver i protivnika velikog i nezasiti ad koji proždire sve, kažem vam, Murata i sina njegova, porod aspide i guje, štene vasiliska i lava, a s njima drugih, ne malo. O čudesa božjih sudbina! O prijatelji, hrabri stradalnik bezakonim agarjanskim rukama uhvaćen bi i kraj mučeništva dostojno prima i mučenik Hristov biva, Lazar veliki knez, jer ne poseče ga niko drugi, do sama ruka Muratovog sina, krvnika tog. Sve ovo rečeno završi se 6897. godine, dvanaestog indikta, petnaestog dana meseca juna u utorak, bio je šesti ili sedmi čas. Ne znam. Bog zna... Preuzeto sa - #_Toc710
Back to Top