POSTAVITE SEBI TO PITANJE - ASK YOURSELF THAT QUESTION

Pomoću reči može se vladati masama, a da one to ne znaju, i zbog toga kontrola jezika ima prvorazredan značaj za one koji drže vlast. Pismen čovek našeg doba ne ume da čita reči, jer kad bi se makar za kratko odvojio od lude trke za stvarima i sa stvarima, i obratio pažnju bar na jednu reč od one bujice reči što svakodnevno teče sa njegovih usana, otkrio bi u toj reči čitavo bogastvo života i duha o kome njegov praktični duh nije ni slutio, i morao bi da prizna: kad je reč o rečima - ostajem bez reči! U reč je, kao u glinu, društvo urezalo svoju strukturu: - religija svoga boga, - filozofija svoje sumnje, - ideologija svoj interes, - politika svoju moć, - nauka svoje istine, - umentnost svoje ukuse, - mit svoja očekivanja, - moral svoje vrline, - zdrav razum svoje iskustvo, - priroda svoje boje, zvukove, mirise... Reč je naseljena i prenaseljena različitim slojevima značenja i baš zato reč može da dirne u sve slojeve našeg bića: SVESNE, PREDSVESNE, NESVESNE. Reč je pretovarena, i čovek treba da se divi koliko je u tom nežnom stvorenju složeno boja, mirisa, okusa, ukusa, osećanja, verovanja, misli, oblika, pokreta, prostora, vremena....- svega što se uselilo u nju na njenom dugom putovanju do nas. Da ljudi žive u svojim rečima, to nije prazna reč. Čovek umire a reč živi i priča nam o njemu. “Jer što se mene tiče, reč me više obaveštava o nekome nego delo, i verujem da bih manje izgubio kad bih izgubio vid, nego kad bih izgubio sluh“. (Napomena: Većina nas je izgubila vid, jer svet gledamo tuđim očima, a malo nas je koji još imamo sluha, jer izumire dobar običaj da stvarno slušamo što nam bližnji govore. - Andre Žid, Kovači lažnog novca). Reč je kao munja u pomrčini: ona osvetljava trag koji vas vodi do prirodne i društvene stvarnosti kojom je natopljena. U njoj jedino živi ono što je već mrtvo. “Duh je ono što oživljava; telo ne može ništa. Reč koje vam ja rekoh duh su i život su“. (“Nebo i zemlja proći će, ali reči moje neće proći. - Jevanđelje po Jovanu, gl. 6, stav 63; i svratiti kod Jevanđelja po Marku, gl. 13, stav 31). Ostaje tajna kako su se odnosi čoveka prema prirodi i njegovi društveni odnosi mogli da presele u reči i rečenice i kako u odsustvu tih stvarnih odnosa mi poimamo njihovu strukturu pomoću strukture reči i rečenica. Jer Kakve veze ima, npr. jedan naučni zakon, izražen u obliku jedne rečenice, sa odnosima između stvari? I kako od ovoga zakona, koji je sav od reči i njihovih odnosa, možemo dospeti do odnosa između samih stvari? Kako iz opisa jedne katedrale možemo tačno saznati o kojoj se katedrali stvarno radi? Kako iz najobičnije metafore: “video je sve zvezde“ možemo zaključiti da je neko stvarno jako udaren? Kao da nad svakim stvarnim odnosom lebdi njegov duhovni dvojnik koji ga tačno opisuje a nije mu sličan. Iako odnos između strukture reči (ili rečenice) i strukture same stvarnosti ostaje u tami, ono što je nedvosmisleno jeste da je u rečima na neki način očuvana struktura stvarnosti i da se rečima može uticati na tu stvarnost. Jer da su reči potpuno nezavisne od stvarnosti, ne bi mogle da deluju na nju.
Back to Top