Prognan - Iskonsko Zlo (Sjene Nad Balkanom Album Premiere!)

Iskonsko Zlo is first single from our upcoming second full length album “Sjene Nad Balkanom“, which is the most ambitious album of ours. It is direct continuation to storyline of our first full length “Naši Životi Više Ne Postoje“, but this time the structure of the album and lyrics are made differently, almost like a scenario for a big budget movie. If you wish to support the band, you can get “Naši Životi Ne Postoje Više“ directly from us at Bandcamp: Listen to our music on streaming platforms (Spotify, Itunes, Deezer, Pandora etc.): Music: Kob Lyrics: Kob Drums: Basher Mix & Mastering: Kob Lyrics: ISKONSKO ZLO [Iz Dnevnika: Beograd 1939. godina. Pronađeno je truplo čovjeka u Brankovoj ulici. Došavši u stan, mogao sam osjetiti miris krvi koja je dobrano natopila tepih na kojem je ležao preminuli. U stanu nije bilo struje, jedinu svjetlost je stvarala ulična lampa koja ju je dobacivala kroz prozor i gomila svijeća zapaljenih u stanu. Inspektor Lukić je već čučao pokraj mrtvaca. Pokazao mi je glavom - čovjek je držao nešto u rukama. Nisam niti slutio tada da će ovo biti najveći slučaj moje tek započete karijere.] Noć, za koji minut’ ponoć, “U zapisniku stavi, ušao je tu kroz prozor. Bljesak noža, zariven mu tu u grudi, U ruci mrtvac napisao zadnji govor.“ Lukić reče, pa na me prstom kreće: “Mali, gle kako noćas imaš sreće; Prvi ti slučaj, ostavljeno je i pismo, možda nam zbori, ubicu nam još otkri.“ Munja sijevnu, dok iz ruke papir vadim, brišem krvlju, možda koje slovo spasim. Ništa nije ukradeno, odnešeno, Ostavljeno je sve gdje je bilo, što li se to noćas zbilo? Gavran graknu, čujem ga kroz prozor krenu, K’o “ništa više“ jezu mi niz kičmu stegnu; Otvaram pismo, iz njega mi očaj vrisne ime moga oca i snažno me u grudi stisne. Noć, za koji minut’ ponoć, Uzimam ta slova, zgužvam ih u sako, odoh; Čujem glasove iza mene, krici žene, sudariše nam se pete, suze snene salivene K’o niz čašu opijene spuštene n’ obraze njene “Moj oče!“, misterije s’ otkrivene Jedva sam joj riječi čuo, skoro sam se poskliznuo, na pameti samo jedno, pismo vražje-pismo bijedno: “Ne mogu više ni trena ćutiti o ovome, dušu svu mi je izjela tama koja me je ždrela, kao pak’o crni mi na grudi sjela.“ Pismo piše, na moga oca stoji, njegovo ime stranice mu glasno kroji: “Večeras idem, reći ću sve baš svima, noćas na kraj stajem decenijama lažima!“ Moj oče, u šta li si se spleo? Zašto te je ovaj mrtvac prokleo? Beograd sivi, noć ga čini više sivljim, Usta ne zbore, al’ iznutra snažno vrištim Ulice kišne, noge moje k’o da nisu više moje, samo broje, korak za korakom kroje! U sitne sate, nasilno lupam o vrata, Svjetla su ugašena, strah u kostima me hvata, “Žandaru stari, otvaraj mi svoje dvore, Moj oče, neki konci sudbinu ti gadnu kroje.“ “Za ovaj zločin potrebno je dvoje!“ Munja sijevnu, dok iz ruke papir vadim, Gledam mu oči, hladan, priseban je sasvim: “Kakve su ovo laži? Zašto je tu moje ime? Ovo je neka šala, uništavaju nam prezime!“ Gavran graknu, isti gavran k’o od prije, Kao da zna, zbori; nešto čudno tu se krije. Uzburkane niti spajaju se noći ove, prošlost sadašnjosti viče, rane stare k’o da zove... [MJESECIMA KASNIJE] Moj oče! Dvadeset godina sam čekao... ...da ti nađem grob!